Aktivnosti

Sažetak razgovora Ivana Ejuba Kostića sa prof. dr Harizom Halilovichem o genocidu u Bosni 25 godina nakon Srebrenice

Sažetak razgovora Ivana Ejuba Kostića sa prof. dr Harizom Halilovichem o genocidu u Bosni 25 godina nakon Srebrenice

U nedjelju, 5. jula 2020. godine u 11h temom “Genocid u Bosni – trenutna situacija na Balkanu 25 godina nakon Srebrenice” Evropska muslimanska mreža (EMN) otvorila je svoj novi serijal online predavanja. Donosimo vam sažetak najznačajnijih izrečenih poruka.

Učesnici:

Prof. Hariz Halilovich,  prepoznat širom svijeta po svojim istraživanjima u oblasti genocida, izbjeglica i migracija.  Glavni je  istraživač saradnik i stipendist Australijskog istraživačkog vijeća na Školi za globalne, urbane i društvene studije na Univerzitetu RMIT u Melbourneu.

Ivan Ejub Kostić, doktorant na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Diplomirao na Filološkom fakultetu, Odsjek za orijentalne studije, arapski jezik i književnost.  Jedan je od osnivača Balkanskog centra za Bliski istok čiji je izvršni direktor od 2013. godine.

Ceo razgovor prof. Halilovicha i Ejuba Kostića možete pogledati na YouTube:

SAŽETAK ONLINE PREDAVANJA:

Moderator: Evropska muslimanska mreža jedna je od think-thank platformi koja okuplja muslimane iz različitih evropskih zemalja kako bi raspravljali o pitanjima identiteta. Današnja je tema vrlo važna, analiza onoga što se događa u različitim evropskim zemljama pokazuje da su sve izraženiji rasizam i izazovi s kojima se muslimani suočavaju u mnogim mjestima duboko  povezani sa situacijom s kojom se muslimani suočavaju na Balkanu. Danas, 25 godina nakon Srebrenice, analiziramo na koji način ovaj genocid koji se dogodio muslimanskoj zajednici usred Evrope ima važnu poveznicu sa situacijom muslimanskih manjina u drugim mjestima u Evropi.

Ivan Ejub Kostić: Mnogi moji prijatelji, bosanski muslimani, boje se da sjećanje na Srebrenicu blijedi u očima međunarodne zajednice i ovo je prvo pitanje o kojem bih želio da govorite.

Profesor Halilović: Razgovarati o Srebrenici danas je važnije nego prije deset ili čak dvadeset godina, jer ono što se događa trenutno, kad je riječ o islamofobiji, ukazuje na to da srebrenički genocid kao ideološki temelj koriste krajnji desničari i da on inspiriše teroriste u najnevjerovatnijim zemljama poput Norveške i Novog Zelanda. Mnogi napori na pamćenju genocida razvijali su se spontano, u lokalnoj zajednici. Kolektivni ukop u Potočarima dominirao je narativom o Srebrenici.

Ivan Ejub Kostić: Vaša porodica je iz Srebrenice. Tokom 1990-ih izbjegli ste u Australiju, trenutno predajete na Univerzitetu u Melbourneu. Možete li podijeliti s nama kakav je bio život u Srebrenici prije rata?

Profesor Halilović: Moglo bi se mnogo priča ispričati o predratnoj Srebrenici, ali nijedna od njih ne bi govorila o njoj na bilo koji osim na pozitivan način. Srebrenica je vrlo stari grad u tom dijelu Evrope, ne samo u tom dijelu Bosne. Mislim da svi mi koji smo direktno bili uključeni još uvijek to procesuiramo, teško je shvatiti, pronaći bilo kakve znakove da bi se genocid mogao dogoditi. To je pogranično područje, preko puta Srbije. Puno ljudi iz Srebrenice, puno onih koji su pogubljeni 1995. godine, imali su višestruke veze sa Srbijom. Radili su tamo. Jedan od mojih rođaka bio je oženjen Srpkinjom i nestao je u Srebrenici. Moj jedini amidža čija je snaha bila Srpkinja također je odveden u Potočare, u vrlo poodmakloj dobi, i ubijen je. Pomislili biste da bi takve veze spriječile nasilje te vrste, ali ono što ovdje želim naglasiti je da ovo nije bio lokalni sukob, da nije bio sektaški, čak ni vjerski sukob. Bila je to vrlo dobro isplanirana vojna operacija koja je uključivala školovane oficire, generale koji su proveli svoj život u Jugoslaviji kao članovi komunističke partije. U mladosti sam vjerovao da su oni imuni na nacionalizam. Međutim, dešavanja od 1992. do 1995. pokazala su da je ideja bratstva i jedinstva u potpunosti dekonstruirana i uništena na organizirani, a ne spontani način. Bolno je to što Srbija nikad nije prihvatila odgovornost, nikad nije učinila ništa da olakša patnju preživjelih. Na neki  način se pretvara kao da se ništa nije dogodilo.

Ivan Ejub Kostić: Možete li iznijeti svoje stavove o postignućima i nedostacima Haškog tribunala?

Prof. Halilović: Vidim dosta ograničenja u smislu utjecaja presuda. Što se tiče načina na koji djeluju na promjenu zajednica, prolazak kroz katarzu i pomirenje, nešto što je poznato kao “tradicionalna pravda”, mislim da ove presude nisu imale takav utjecaj. Svedene su na individualnu odgovornost glavnih sudionika, a veće instance poput vojske ili države nisu proglašene krivima. Zbog toga nije bilo ratnih odšteta. Niti jedan preživjeli nije dobio odštetu zato što mu je porodica pobijena ili uništena imovina. U tom pogledu, Haški tribunal nije donio pravdu preživjelima. Nažalost, one zajednice koje se poistovećuju s počiniteljima vide ih kao heroje. Nije bilo katarze. Nakon odsluženja kazne i povratka u Bosnu oni dobijaju status heroja s državnim penzijama. Veličaju se i oni koji su u zatvoru, poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Postoji „kultura trijumfalizma“.

Ivan Ejub Kostić:Možete li nam reći nešto više o kulturi trijumfalizma kao jedanaestoj fazi genocida, s obzirom na nedostatak bilo kakve samorefleksije i katarze u Srbiji?

Profesor Halilović: Prošlo je četvrt stoljeća od genocida u Srebrenici. Ako to stavimo u perspektivu događaja nakon Drugog svjetskog rata, 25 godina nakon rata je period kad se život u Evropi normalizirao, kad je nacizam već bio na smetljištu historije, cijela generacija je prošla kroz katarzu, a biti antifašist značilo je biti obrazovan, pristojan i civiliziran. Nažalost, na osnovu onog što vidimo u regiji i Bosni, u ovih 25 godina nije se mnogo promijenilo u smislu distanciranja od onoga što se dogodilo. Oni koji su smatrani radikalnim političarima i nakon rata, sad su vodeći političari, šire govor mržnje, vrijeđaju druge etničke skupine, slave ratne zločince. Poricanje je jedna od završnih faza genocida, ali ono što sad vidimo u Srbiji i Republici Srpskoj nije poricanje, to je trijumfalizam. Ovo je novi momenat u historiji, u studijama genocida, jer su i neki drugi genocidi  poricani, ali nijedan drugi nije glorificiran.

Ivan Ejub Kostić: Svjedoci smo velikog rasta desničarskog pokreta i ogromne islamofobije i antimuslimanskog rasizma diljem Evrope, antimigrantske atmosfere… Nakon Drugog svjetskog rata rekli smo „nikad više“ i Srebrenica se dogodila na evropskom tlu. Šta mislite, postoji li mogućnost da se takvo nešto ponovi u budućnosti?

Prof. Halilović: Ne uče samo kozmopoliti iz historije, oni koji planiraju genocid i nasilje također uče iz zlih djela iz prošlosti. Naprimjer, u Bosni su postojali koncentracioni logori koji su bili vrlo slični koncentracionim logorima iz Drugog svjetskog rata. Također, strategije ubijanja civila, masovne grobnice kao da su naučene iz udžbenika o tome kako počiniti genocid, holokausta. Neki od počinitelja zločina, poput zloglasnog Adolfa, čije je pravo ime Goran Jelisić, koji je ubijao ljude u Brčkom, u koncentracionom logoru “Luka”, insistirali su da ih zovu Adolf. Nije to bilo po bilo kojem Adolfu, već po Adolfu Hitleru. Ono što smo vidjeli nakon Srebrenice, u sadašnjoj atmosferi islamofobije, počinitelji srebreničkog genocida postali su uzori bijelim supremacističkim teroristima i to ne samo na društvenim mrežama, gdje šire govor mržnje. Imamo terorista koji je napisao manifest, Breivika, koji spominje ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji i slavi zločince poput Mladića. Prošle godine imali smo masakr na Novom Zelandu sa samoproglašenim „križarima“ koji su razvili manifest kao svoju ideološku platformu i koristili bosanski genocid kao primjer kako nasilje treba počiniti.

Ivan Ejub Kostić: Šta možemo učiniti da to spriječimo, s obzirom na porast krajnje desničarskog, antimigrantskog raspoloženja?

Prof. Halilović: Insistirati na istim pravima, ali istovremeno osigurati kontekst u kojem drugi ljudi mogu uživati svoja prava, presudan je korak. Povlačiti se u getoizirani mentalitet, nestajati, asimilirati se, mislim da nije ispravno. Treba govoriti o onome što se događalo, kao što mi radimo, prelazeći granice, kroz različite kontinente i kulture. Za nekoliko dana održat ćemo konferenciju u Sarajevu na kojoj će učestvovati naučnici i aktivisti iz cijelog svijeta, različitih religija, etničkih, nacionalnih pripadnosti, a to je snaga naše zajedničke ljudskosti.

Transkript razgovora omogućen je iznimnom ljubaznošću i predusretljivošću aktivistica iz Centra za edukaciju i istraživanja “Nahla”, Sarajevo.