pixwords solution francais solution Pixwords 2 lettres solution Pixwords 7 lettres solution Pixwords 9 lettres solution Pixwords 11 lettres solution Pixwords 18 lettres word academy answers
Balkanski centar za Bliski Istok

Ivan Ejub Kostić za Al Jazeera Balkans o referendumu u Turskoj

 

Milioni Turaka koji žive u evropskim zemljama bitni su za odluku koja će biti donijeta na aprilskom referendumu o ustavnim promjenama u Turskoj, zbog čega su zvaničnici ove zemlje pokušali održati skupove podrške predloženim amandmanima koji bi donijeli dodatne ovlasti predsjedniku.

Zabrane Holandije i Njemačke da se takvi skupovi održavaju u njihovim gradovima, koja je kulminirala deportacijom turske ministrice i sprečavanjem šefa diplomatije da sleti u Rotterdam, te diplomatski spor koji je uslijedio nakon toga, doprinijet će kampanji koja se vodi uoči glasanja, smatraju sagovornici Al Jazeere.

Ističu bitnost dijaspore na referendumu, jer svaki glas može biti presudan. Tako posljednja istraživanja javnog mnijenja većinom pokazuju da ustavne promjene imaju podršku između 53 i 59 posto glasača, kaže Bojan Budimac, novinar koji živi i radi u Turskoj.

Važan je svaki glas

“Samo u Nemačkoj živi oko 1.4 miliona Turaka sa pravom glasa. Zbog izloženosti besomučnoj antiturskoj i anti-Erdogan propagandi širom Evrope, važno je da dobiju informacije i od jednog i od drugog tabora. Evropa, mešajući se u referendum, dozvoljava kampanju isključivo ‘ne’ taboru”, smatra Budimac.

Značajan broj Turaka u inostranstvu glasačko je tijelo Partije pravde i razvoja predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, dodaje Ivan Ejub Kostić, direktor Balkanskog centra za Bliski istok.

“Zbog čega se na njih vrši nesaglediv pritisak. Za to je svakako najbolji primer nemačka štampa, koja apsolutno neprekidno plasira najužasnije i najprljavije izmišljene i iskonstruisane vesti i tekstove o stanju u Turskoj, čime širi patološki iskrivljenu sliku o tome šta se zaista dešava u toj zemlji.”

S druge strane, vanjskopolitički analitičar iz Beograda Boško Jakšić ističe da je “Turska prva u Evropi, i jedna među prvima u svijetu, kada se radi o hapšenju novinara i zatvaranja medija, pogotovo nakon pkušaja vojnog puča, čime vlasti žele da ‘ugase’ glasove onih koji govore protiv njih”.

“Svaki glas za referendum je neophodan, tim pre što se posle pokušaja državnog udara na neki način počela okupljati liberalna opozicija, koja je odgovarala na represiju vlasti, od Kemala Kilicdaroglua, koji je predsednik najjače opozicione Republikanske stranke. Opozicija, koja je bila jako fragmentisana i slaba i dan-danas nije jaka, na neki način se okuplja jer oseća da joj vetar u leđa daje Evropa, zbog tih svojih kritika o represivnom Erdoganovom režimu, i čim ste u takvom ambijentu, onda je svaki glas bitan.”

‘Predsjednički sistemi u SAD-u, Argentini, Brazilu…’

Dragan Đukanović iz Foruma za međunarodne odnose mišljenja je da će spor koji je nastao zbog zabrane kampanje u pojedinim evropskim državama doprinijeti Erdoganu da homogenizira glasače na referendumu.

“Tu će predsjenik Turske ojačati vlastiti potencijal da taj referendum što bolje prođe. Očigledno je da je pokušaj vojnog udara u Turskoj nešto o čemu će se u narednom periodu raspravljati, ali očigledno je i da je on bio zamah za pokretanje homogenizacije Turske za neku vrstu marginalizacije opozicije, a samim tim i ulazak u ustavne reforme, koje je Erdogan često i ranije najavljivao, upravo vidjevši mogućnost da ojača vlastitu političku poziciju.”

Ipak, ako ustavne promjene dobiju podršku na referendumu, turska Vlada tvrdi da će to donijeti jako političko vodstvo, koje će spriječiti ponavljanje slabih koalicionih vlada iz prošlosti. Međutim, kritičari navode da će amandmani oslabiti Parlament i kreirati politički sistem bez ikakvog balansa, što će Tursku na kraju dovesti pod vladavinu samo jednog čovjeka.

“Svakako da bi se ovlasti predsednika Erdogana povećale prelaskom na predsednički sistem. No, mislim da je konstantno insistiranje na tobože nekim ‘neograničenim’ ovlastima sa kojima bi predsednici Turske u budućnosti raspolagali zamena teza. Jer, Turska neće biti jedina država na svetu koja će, ako nakon referendum bude izglasano ‘da’ za prelazak na predsednički sistem, imati takvo političko uređenje. Mnoge zemlje imaju predsednički sistem, poput SAD-a, Urugvaja, Argentine, Brazila, Indonezije…”, mišljenja je Kostić.

Dodaje da je glavni protagonist i nosilac “ove bespoštedne harange protiv tradicionalnih snaga u Turskoj” vojska, koja, kaže, raspolaže nevjerovatnim utjecajem i moćima.

“Armija je tokom savremene turske istorije vedrila i oblačila u političkom životu ove zemlje kako je htela. Pri čemu je počinila brojne zločine i kršenja ljudskih prava protiv sopstvenog stanovništva. Upravo zbog svesti da će ovako nečemu doći kraj ako do navedenih promena dođe, ove snage vrše retko viđenu antikampanju protiv predsednika Erdogana i AKP-a, u čemu imaju nedvosmislenu podršku zapadnih država, pre svega evropskih”, kaže Kostić, koji smatra da ne treba zaboraviti ni ulogu Fethulaha Gulena, koji godinama “uživa zaštitu SAD-a”, a kojeg turske vlasti optužuju da stoji iza pokušaja vojnog udara.

‘Referendum u skladu s Erdoganovim ambicijama’

Ipak, Jakšić je mišljenja da je prelazak na predsjednički sistem sa mješovitog, koji je Turska imala, dodaje, po francuskom modelu, u skladu s “Erdoganovim ambicijama koje idu do neba”.

“Dokle idu ambicije Erdogana najbolja su ilustracija izbori 2015. godine, kada je prekinuto dvoipogodišnje primirje sa Kurdima, a sve zarad toga da bi se diskreditovala prokurdska partija koja je, uprkos tome, ušla u Parlament i prešla onaj visoki cenzus od 10 odsto i na taj način mu uskratila dvotrećinsku većinu potrebnu za izglasavanje promena Ustava. On je tada pokrenuo kampanju sa pozicije nacionalizma, pošto su obnovljeni sukobi sa Kurdima, i animirao Turke da nastave da smatraju Kurde glavnim izvorima svih nestabilnosti u zemlji.”

Prema riječima Jakšića, tako je teren za referendum pripreman još tokom Erdoganovog premijerskog mandata, kada su glavne poluge moći, kao što je sudstvo i vojska, stavljene pod kontrolu AKP-a.

“Onda je bilo za očekivati da se to personalizuje i da bude sve u rukama jednog čoveka.”

S druge strane, Budimac kaže da se o predsjedničkom sistemu u Turskoj vodi debata više od 40 godina, a da je prvi korak ka tome napravljen na referendumu 2007. godine.

“Tada se skoro 69 posto populacije složilo da se predsednik Republike bira neposrednim izborima. Avgusta 2014. godine to se prvi put desilo izborom Erdogana na tu poziciju”, kaže on, dodajući da je deplasirano sada govoriti o proširenju nadležnosti i ovlaštenja predsjednika.

“Ogromna razlika je što se uvodi kategorija kriminalne odgovornosti. Do sada predsednik nije mogao biti držan odgovornim ni za šta, osim za veleizdaju.”

‘Bastardni sistem vlasti’

Treba podsjetiti i na to, smatra, kako je donesen prvi Ustav koji je uspostavio “bastardni sistem vlasti”, koji se ne može smatrati niti parlamentarnim, niti predsjedničkim, s obzirom da je bio, dodaje, krojen za pučističkog vođu, generala Kenana Evrena, koji je na referendumu jednokratnim ustavnim amandmanom “izabran” za predsjednika.

“Napisan praktično od vojne hunte posle puča 1980. godine, važeći Ustav je donet na referendumu novembra 1982. godine, čiji rezultati govore mnogo, ako ne i sve, o ‘demokratičnosti’ procesa – 91.4 odsto glasova ‘za’ pri izlaznosti 91,3 odsto. Izvršna vlast je podeljena između predsednika Republike i premijera. Linije razgraničenja tri grane vlasti su u njemu zamućene i nisu retki primeri da se pravosudna mešala u zakonodavnu, a bilo je primera mešanja čak i u izvršnu vlast. Ukratko, to je Ustav koji je uspostavio sistem tutorstva – armije, pravosuđa i birokratije – nad politikom. Dodatno, taj sistem je izuzetno sklon političkim blokadama i krizama.”

Kako dodaje Budimac, veoma loša iskustva turske populacije s koalicionim vladama, koje su Tursku decenijama kočile u razvoju, dovele su do potrebe za čistijim političkim terenom, na kome će se znati ko je odgovoran za ispunjenje ili neispunjenje izbornih obećanja.

“Taj sistem najmanje treba Erdoganu, pogotovo ako se govori o nadležnostima, ali će prednost pokazati tek kada slabiji igrači od njega, ali sa legitimitetom od 50 odsto + 1, stupe na scenu.”

‘Vladavina do 2029. godine?’

Međutim, za Jakšića argument da je zemlji potreban jak lider s ovlastima kakve ima predsjednik SAD-a ili Francuske, kako bi se izbjegle lomljive koalicione vlade koje su u prošlosti onemogućavale razvoj zemlje, nije utemeljen.

“Činjenica da se Tusrka tokom tri Erdoganova mandata na čelu AKP-a veoma uspešno razvijala demantuje ovaj argument i daje za pravo onima koji procenjuju da se iza svega krije ogromna Erdoganova ambicija i težnja za autoritarnom vladavinom, koja bi mogla da traje sve do 2029. godine – u skladu sa Erdoganovom željom da nadgleda proslavu 100. godišnjice Ataturkove Republike. Koliki su dometi Erdoganovih ambicija potvrđuje i činjenica da predlog promena Ustava predviđa da predsednik može da zadrži svoje veze sa političkom partijom, što znači da bi mogao da sačuva lidersku ulogu u AKP-u, koju je osnovao.”

Iako i pristalice i kritičari ističu svoje argumente šta će, prema njihovom mišljenju, značiti ustavne amandmani, građani Turske, uključujući i one u dijaspori, donijet će definitivnu odluku koja će promijeniti politički sistem ove zemlje.

Šta donose ustavne promjene u Turskoj

Predložene ustavne promjene u Turskoj predviđaju pozicije potpredsjednika i ukidanje funkcije premijera. Predsjednik bi imao ovlasti da imenuje i smjenjuje ministre.

Predsjednički mandat bi trajao pet godina, predsjedniku bi bilo omugćeno da bude stranački vođa, što do sada nije bilo dozvoljeno, da saziva izbore, objavljuje vanredno stanje i zakonski obavezujuće dekrete.

Parlamentarni izbori održavali bi se svakih pet godina, za razliku od dosadašnjih četiri, i to isti dan kada i predsjednički.

Broj mjesta u Parlamentu bi se povećao sa 550 na 600, smanjila bi se minimalna starost članova Parlamenta sa 25 na 18 godina. Došlo bi i do promjene u načinu izbora sudija Ustavnog suda i Visokog vijeća sudija i tužilaca.

“Trenutno predsednik bira i postavlja 14 od 17 sudija Ustavnog suda, a tri bira i postavlja parlament. Po novom, s obzirom na to da se vojni sudovi ukidaju, osim za disciplinske prekršaje, Ustavni sud ostaje bez sudija koje dolaze iz vojnog pravosuđa, te ih ima 15. Predsednik bira i postaivlja 12, a parlament tri”, objašnjava Budimac.

“Što se tiče Visokog saveta sudija i tužilaca od 13 članova, predsednik postavlja četiri, a parlament sedam članova; ministar pravosuđa i njegov zamenik dolaskom na funkcije automatski postaju članovi Saveta. U član Ustava kojim se pravosuđe definiše kao nezavisno ubacuje se i ‘nepristrasno’.”

Izvor Al Jazeera Balkans.