Razgovor sa Zilkom Spahić Šiljak

Razgovor vodila: Mirjana Nešić

Jedini kriterij validan pred Bogom je takva, odnosno uravnoteženost koju musliman i muslimanka nastoje postići vjerovanjem i činjenjem dobrih djela. To je vro teško postići jer iziskuje permamnentan napor i nastojanje da se ostane u ravnoteži u moralnoj uspravnosti. Najlakše je biti radikalan, isključiv i netolerantan, ali je teško postići ravnotežu u sebi i drugim ljudima što je preduvjet posebnog položaja kod Boga.

Svedoci smo sve veće revitalizacije religija širom sveta. Sve češće se govori o ljudskim pravima i pravima žena kako u sekularnim društvima tako i u religijama, a naročito u islamu. Balkanski centar za Bliski istok je imao veliko zadovoljstvo da o ovim aktuelnim temema razgovara sa jednom od najznačajnijih aktivistkinja za ljudska i ženska prava u regionu dr Zilkom Spahić-Šiljak koja radi u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu, a takođe je i program menadžerka TPO fondacije, Sarajevo. Dr Zilka Spahić-Šiljak je studirala teologiju i pravo, magistrirala na ljudskim pravima i demokratiji, a doktorirala interdisciplinarne rodne studije. Oblasti kojima se bavi i teme o kojima piše i predaje su: ženska ljudska prava, ljudska prava i religija, politika i rod, nasilje u porodici, rod i religija u monoteističkim religijama, multireligijski dijalog i pomirenje. Objavila je nekoliko knjiga: „Propitivanje ženskih, feminisitckih i muslimanskih identiteta. Postsocijalisticki kontekst u Bosni i Hercegovini i na Kosovu“(2012), „I vjernice i građanke“ (2009), „Monoteističko troglasje-uvod u judaizam, kršćanstvo i islam“ (2009), „Žene, religija i politika“ (2007). Prevela je na bosanski dve knjige: „Zaboravljene vladarice u svijetu islama“ Fatime Mernisi i „Islam i izazov demokracije“ Haleda Abu el-Fadla. Objavila je više radova u domaćim i međunarodnim koautorskim publikacijama, enciklopedijama i časopisima. 

BCBI: Za početak bilo bi dobro da se naši čitaoci upoznaju sa kratkom istorijom islama u BiH i u regionu. Koju školu sledi Bosna danas? 

Islamizacija prostora Balkana se događala intenzivno od 15 vijeka uspostavom Osmanske vlasti na ovim područjima, no to je bio dugoročan proces u trajanju više od dva vijeka tokom kojeg je domaće stanovništvo kako siromašni slojevi tako i plemstvo iz različitih razloga prihvatalo novu vjeru. Islam koji su Turci Osmanlije donijeli sa sobom u Bosnu je bio Islam hanefijske pravne škole (mezheb), jedne od četiri najpoznatije i najpriznatije, koja se ujedno smatra i najliberalnijom i najfleksibilinijom zbog čega je i prihvaćena u velikom dijelu muslimanskog svijeta. Takva forma prakticiranja islama, pomogla je da se kulturna baština naroda koji su prihvatali islam integrira u islamsko društvo, a ne da se uništi i negira, a također i da muslimani kasnije budu spremniji na akulturaciju kada su došli u situaciju da više ne žive u islamskoj državi, veće sekularnoj pod vlašću nemuslimana.

Još jedna bitna stvar je odredila živote muslimana na ovim prostorima, a to je život i identitet na razmeđu i granicama Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, Evrope i Azije. Identitet granice se gradi u stalnoj borbi za opstanak, koja zahtijeva od čovjeka iznalaženje novih načina suživota sa drugima koji su različitog etničkog, nacionalnog i religijskog porijekla. Taj identitet je nažalost na ovim prostorima opterećen brojnim ratovima i razaranjima da se onaj drugi potisne, izbriše i asimilira u kulturu i zajednicu većine. Identitet na graničnim područjima ima svojih prednosti, jer vas okolnosti životne usmjeravaju na stalni dijalog, razmjenu i učenje o drugome. Svako prelaženje zadatih granica je novi izazov i on donosi kako nezvjesnot, tako i napredak, jer svaki novi susret obogaćuje i pomjera granice zanja i iskustava. Koliko smo mi danas spremni iskoristiti te susrete za dobro i napredak, ovisi koliko nam je stalo i koliko smo odgovorni za buduće generacije.

BCBI: Vidna je revitalizacija religije u regionu. Po mnogim istraživanjima religioznost se više svodi na tradiciju i formalni crkveni život bez dubljeg zalaženja u samu dogmu. Kakva je situacija sa islamom i njegovim sledbenicima u Bosni? 

Da, to je tačno u mnogim dijelovima svijeta nakon osamdesetih svjedočimo posvemašnjoj de-sekularizaciji svijeta, a nakon 1989 na prostorima Balkana religija se vraća u punom zamahu u javni prostor i kako bi to Paul Mojzes rekao, ta koalescencija religijskog i etničkog je bila toliko snažna da s pravom trebamo koristiti termin etnoreligijski kada govorimo o religijskim i etničkim idenititetima i politikama. U BiH je to još dodatno zakomplicirano ustavnim uređenjem države, prema kojem smo mi građani etnopolisa, kako je lijepo opisao Asim Mujkic, a ne građani države, pa tek onda Bošnjaci, Srbi, Hrvati …

Religija je uhvaćena u mrežu etniciteta i nacionaliteta i prilično je ispolitizirana u prethodne dvije decenije i za to odgovornost treba da snose i religijke vođe koje su dopustile da se religija koristi za dnevno-politička potkusurivanja. Nažalost danas je religija na ovim prostorima statusni simbol, moralno-politička podobnost, a najmanje moralna i duhovna vertikala koja pojedinca i pojedinku približava Bogu i drugim ljudima. Ako samo uzmemo u obzir činjenicu da su dvije temeljne zapovijedi ljubiti Boga i bližnjega svoga, ne samo u kršćanstvu, nego i u islamu, kako je onda moguće da vjernicima nacija postane Bog i da nacionalno bude važnije od religijskog. Etnicizacija religije je dovela do toga da se ljudi izjašnjavaju kao vjernci/e, preko 90%, ali je primjena etičkih principa i normi potpuni zakazala. Nikada više nismo imali religije u javnom prostoru, a nikada manje odgovornosti, poštenja i ljudskosti. To znači da se religija istinski ne slijedi i ne poštuje, već da se iza religije zaklanjamo i da je koristimo za neke druge ciljeve, a ne za mirenje i približavanje čovjeka Bogu i čovjeka čovjeku i prirodi.

BCBI: Mladi su danas sve više zainteresovani za religiju. Koji je njihov pristup? Da li uspevaju da razdvoje religiju od tradicionalnoh vrednosti? 

Mladi jesu više zainteresirani za religiju i mnogi su istinski u potrazi za odgovorima koje jedino religija može pružiti, a to su odgovori na svrhu života i postojanja, odnosa dobra i zla. Manji broj mlađih ljudi pokušavaju da budu svjesni i savjesni vjernici sa istinskom refleksijom onoga u šta vjeruju, i nekada to može prerasti i radikalnije i striktinije oblike prakticiranja vjere zbog čega nailaze na nerazumijevanje okoline, a ponekad i sami znaju zauzeti eksluzivističke pozicije i izolirati se iz društva i svoje male enklave. Većina, pak slijedi tradicionlanu religiju, ono što su naslijedili od roditelja i u čemu su odgajani, tako da umjesto stvarne refleksije imamo suhoparni tradicionalizam koji vrlo često nije u duhu religijske poruke o dostojanstvu i važnosti ljudskog života. Tradicija i običaji su vrlo snažni i odolijevaju mnogim izazovima koje vrijeme donosi, pa se onda dogodi da u nastojanju da sačuvamo tradiciju dobijemo petrificirane oblike religijske tradicije koje se imaju slijediti, a ne propitivati, kritizirati i prilagođavati potrebama čovjeka u datom kontekstu. Tradicija jeste važna, ali treba biti selektivan, prosijati ono što se vremenom nataložilo i opterećuje i vjeru život dostojan čovjeka, a ne slijepo slijediti sve što se servira kao tradicija. Na koncu, u islamu se vjeruje da je svaki čovjek pred Bogom odgovoran za svoja djela i ne može se zaklanjati ni za kakve autoritete i posrednike, jer Bog Uzvišeni u Kur’anu poziva čovjeka na promišljanje i aktivan odnos, a ne na podaničko i slijepo nekritičko slijeđenje autoriteta.

BCBI: Vi se najviše bavite rodnim pitanjima u islamu. Po Vašem mišljenju koliko su žene danas svesne svojih religijskih prava i obaveza? 

Ne bas mnogo. Ili glorificiraju prava zena selekttivnim znanjem i citanjem svetih tekstova ili uopce ne znaju nista o tome. Zene uglavnom prenose informacije koje su im servirali muski tumaci Kur’ana, pa nije cudo da i same znaju biti radikalne i rodno neosjetljive jer su ih tako naucili, oblikovali i profilirali kako u porodici, tako i zajednici i drustvu. Uglavnom se prica o zenama u Islamu svodi na obaveze koje zena ima i povlastena prava kao sto je izdrzavanje, mehr (bracni poklon), a sve to se ne promatra u kontekstu bracnog i porodicnog zivota u kojem takav povlasten polozaj nalaze i odredjene obaveze koje vrlo cesto limitiraju izbor i slobodu zene. Kako se o religiji danas mnogo govori i ključni je dio identiteta na ovim prostorima, za ocekivati je da se o religiji i mnogo zna. Međutim, poznavanje religije je vrlo površno, vrlo malo se čita i individualno zanima za sadržaj poruke i njene implikacije na život, veće se uglavnom ponavljaju naslijeđena znanja i vjerovanja. Žene bi morale više znati o svojoj religiji, ako žele izboriti mjesto koje im je Bog zagarantariao, a koje su im muškarci oduzeli na temlju patrijarhalnih tumačenja vjere. Ako imate znanje i argumente u svojim rukama, onda se možete legitimno boriti i zahtijevati svoja prava, ili ići linijom manjeg otpora i slijediti nametnu rodnu politike i obrasce ponašanja, što većina žena i čini.

Zanimljivo je recimo da sam istražujući je intersekciju ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta u BiH i na Kosovu uvidjela da je Islam za većinu ’zajednička kultura i civilizacija’ kako je to definirao Enes Karić i da vrlo mali broj i mladih, a i starijih osoba prakticira redovito religiju. U fokus grupama koje smo imali u obje zemlje, mladje žene su bile najviše podijeljene oko javnog manifestiranja religije, što uključuje način oblačenja, javne molitve i religijsko konfesionalno obrazovanje u školama. Muslimanke koje nose maramu, i one koje je ne nose, ali redovito prakticiraju vjeru, zalagale su se za slobodu ispoljavanja religije u javnom prostoru i bile su protiv politika isključenja žena sa maramom, kakav je slučaj recimo na Kosovu ili u Turskoj gdje postoje zakonske zabrane da žena s maramom pohađa školu i radi u državnim institucijama.

Većina muslimanki danas su sekularizirane, za sebe tvrde da su vjernice, ali se ne pridržavaju osnovnih postulata vjere (obavljati molitvu dnevno, postiti…). Religijski identititi se razumijevaju na različite načine i ove žene su pokazale da se u sekularnom društvu sa sekularnim zakonima treba poštovati sloboda ispovjedanja i neispovjedanja vjere, kao i načini na koji to pojedinke čine. Knjiga koju promoviramo ovih dana u Sarajevu, Banja Luci, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu ’Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta’ upravo govori o tome kako se ova tri identiteta preklapaju, utječu jedan na drugi, transformiraju jedan drugoga i pomažu ili odmažu ženama da budu ono što žele. Općenito žene su pokazale vrlo malo znanja i o islamu i feminizmima, pa je to bio jedna od razloga da jedno veće poglavlje u knjizi posvetimo temama islama i feminizma, jer se recimo uopće ne zna da su žene recimo u Egiptu 1923 osnovale Feminističku uniju i da su aktivno radile na promociji ženskih prava porodici i društvu.

BCBI: 10. decembra 2011. ste sa TPO Fondacijom, Medica Zenicom, Helsinškim odborom za ljudska prava BiH, Gender centrom FbiH i UN Women organizovali „Šetnju za mir“ sa ciljem da se podseti na dostignuća svih žena-mirotvorki u svetu, a naročito na poslednje tri dobitnice Nobelove nagrade za mir. Koliki je doprinos žena u javnom životu savremene BiH? 

Žene u javnom životu BiH su velike i neumorne borkinje za ljudska prava i prosle su razlicite vrste pritisaka, ignoriranja i iskljucivanja, ali su uspjele nakon rata da vrate prava koja su vec imale zagarantirana u socijalizmu i da zahtijevaju sistemsko rjesavanja pojedinih pitanja poput nasilja u porodici, statusa civilnih zrtava rata i dr. Ipak, moram biti malo i kriticna, jer samo određen procenat zena doista radi i zalaze se za unaprijedjenje statusa zene u javnom zivotu i politici, dok vecina nijemo posmatra sve to i nije spremna dati svoj doprinos. Kada bi vecina zena odlucila da se angazira, imali bismo primjenu Zakona o ravnopravnosti spolova i brojnih drugih zakona i medjunarodnih normi i standarda. Medjutim, zene jos uvijek cekaju da neko drugi rijesi njihova pitanja, a opcenito mentalitet ljudi u post-socijalistickim zemljama je parohijski, sluzinski, i sljedbenicki, koji ocekuje reakciju „odozgo“.

Manji broj žena koje su aktivne i u profesiji i kao aktivistice pronalaze načina da pokrenu neke stvari naprijed. Jedna takva aktivnost je i „Setnja za mir“ koju smo organizirali na samu zavrsnicu 16 dana aktivizma protiv nasilja nad zenama i Dan ljudskih prava 10. Decembar 2011. Godine.

Da bismo skrenule pažnju na doprinos žena izgradnji mira u svijetu i kod nas u BiH, a motivirane pričama tri Nobelovke koje su podijelile Nobelovu nagradu za mir 2011 godine, odlučile smo napraviti prigodan kalendar sa grafikama heroina mira uz svaki mjesec sa nekom upecatljivom izrekom na bosanskom i engleskom jeziku i drugi promotivni materijal i prosetati ulicama bosanskohercegovackih gradova (Sarajevo, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla, Bratunac, Sanski Most, B. Grahovo, Livno, Zenica). U Sarajevu smo uz podrsku gradonacelnika, te predsjednica Helsinskog odbora i Gender Centra FBiH uprilicile prigodan program u centru grada i upoznavale ljude sa postignucima ovih velikih zena koje mogu biti inspiracija svima nama, jer su vjerovale da je moguce napraviti promjenu i uciniti da glas dobra, razuma i ljudskosti bude iznad i nadvlada podjele, mrznju i opresiju. Na koncu žene su u BiH prve prelazile granice unutar zemlje i izvan nje i pružale ruku pomirenja

BCBI: Na Zapadu, pa i u našem regionu postoji uvreženo mišljenje da islam kao religija, na svaki mogući način ugrožava prava žena. U navedenom kontekstu da li su islam, rodna jednakost i ljudska prava kompatibilni? 

To su već uvrijezene stereotipne slike koje se mogu vidjeti u medijima, u literaturi i u političkom životu općenito. Veliki je problem nepoznavanja islama i islamske kulture, pa se vrlo često ono što je produkt patrijarhalne kulture i običaja identificira sa Islamom, kao što je tribalistička kultura i običaji u Afganistanu, Pakistanu i drugim zemljama koja se nameće kao islamska kultura. U islamskoj, kao i u drugim religijskim tradicijama Božija poruka je egalitarna i jedina razlika među ljudima je takwa (bogobojaznost, uravnoteženost, uspravnost) kako je u Kur’anu Uzvišeni Bog poručio ljudima: Stvorio sam vas od jednog muškarca i žene i podijelio na plemena i narode da biste se međusobno upoznavali. Najbolji kod Allaha je onaj ima takwa (bogobojaznost, uravnoteženost, uspravnost), pa se zato natječite u dobru.

Jedini kriterij validan pred Bogom je takva, odnosno uravnoteženost koju musliman i muslimanka nastoje postići vjerovanjem i činjenjem dobrih djela. To je vro teško postići jer iziskuje permamnentan napor i nastojanje da se ostane u ravnoteži u moralnoj uspravnosti. Najlakše je biti radikalan, isključiv i netolerantan, ali je teško postići ravnotežu u sebi i drugim ljudima što je preduvjet posebnog položaja kod Boga. Zbog toga se danas kao i u povijesti i islama i drugih religija može vidjeti kako radikalne grupe ’kidnapuju’ religiju kako je to objasnio Džon Esposito u slučaju islama nakon 11 septembra, i pokušavaju nametnuti svoja tumačenja kao jedina ispravna i legitimna, isključujući ne samo nemuslimane, već i muslimanke i muslimane koji drugačije misle.

Veliki broj autora/ica danas piše o kompatibilnosti islama i demokracija i ljudskih prava, i ja bih spomenula, Abdul-Aziz Sašedinu, Haled Abu el-Fadla, Abdullaha an-Na’ima, Omida Safija, Asmu Barlas, Azizu Al-Hibri, Rifat Hasan i druge, koji nastoje predstaviti poruku islama u njenom izvornom duhu otvorenosti, inkluzivizma i ravnopravnosti. Božija poruka u Kur’anu je za muslimane/ke najvažniji izvor vjere i vrlo je važno kako se ta poruka tumači, ko je tumači, iz kojih pozicija govori i za koga govori. Do sada su, uglavnom muškarci govorili, pisali i tumačili i tek u zadnjih tridesetak godina imamo značajniji doprinos i žena. Ljudska prava nisu nastala 1948 godine sa usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ona postoje od nastanka čovjeka, ali je pitanje kako su definirana, regulirana i ko je uživao puninu ljudskog dostojanstva, a ko je bio isključen iz tog kruga.

Ljudska prava i islam su kompatibilni, jer je pravednost kao kljucni princip u islamu, ali uvijek praćem milosrđem, neostvariv u društvu u kojem se ne poštuju ljudska prava i u kojem vlada diskriminacija.

BCBI: Kur’an daje ženama mnogo veću slobodu i prava nego što je to slučaj u realnom svakodnevnom životu širom islamskog sveta. Po vašem mišljenju koliko su žene spremne da se izbore za prava koja im verom pripadaju? Vidimo da žene u Maleziji (Sisters in Islam) uveliko rade na promeni šerijatskih zakona. Kakva je situacija u drugim delovima islamskog sveta, pa i kod nas? 

To uveliko ovisi o načinu tumačenja same religije i šta se uzima kao legitiman okvir porodičnog i društvenog života. Ako se porodica promatra u tradiconalnim okvorima sa hijrarhijskim ili komplementarnim rodnom arhitekturom i dinamikom odnosa, onda klasična tumačenja islama imaju smisla, jer štite ženu, njeno dostojanstvo, pravni subjektivitet i ekonomsku neovisnot. Danas porodica ima drugačije okvire, jer su i žene aktivne u javnoj sferi života, rade i doprinose kućnom budžetu, pa bi shodno tome i tumačenja religije trebala uzeti u obzir nove odnose i način života. Međutim, ono što se pokušava danas je da se suvremenim izazovima nude nekontekstualizirana i neprilagodjena tumačenja vjere kojima se i žene, ali i muškarci dovode u poziciju da teško usklađuju svoje religijske i građanske identitete. To je popriličan izazov za vjernike u sekularnim društvima.

Žene su u muslimanskom svijetu aktivne i rade na promociji ženskih ljudskih prava aktivno još od 19 vijeka. Prvo su se borile samo perom, objavljuci tekstove u časopisima, a onda su se organizirale u udruženja, unije i kongregacije kako bi njihovi zahtjevi imali veću snagu i kako bi izborile više prostora i više prava za sebe. U zadnjih nekoliko decenija pokušavaju da vrate prava koja su izborile 50-ih i 60-ih godina, a koja su im uzurpirana re-islamizacijom zakonodavnih sistema u nekim zemljama. Modernistička tumačenja šerijata su reducirala ulogu žene u javnom životu i dovela je u zavnisnu poziciju u odnosu na muškarca. Žene se svim snagama bore da to promijene, a posebnu pažnja je usmjerena na promjenu porodičnog zakonodavstva, zakona o ličnom statusu i imovinskih zakona. Medjutim, za takve promjene treba vremena.

Kod nas religija ima značajnu ulogu, ali nije izvor pozitivnog prava, pa barem formalno pravno nemamo te probleme. Medjutim, religija u snažnoj sprezi sa kulturnom i običajnom tradicijom i etničkim identitetima itekako utječe na položaj žene u javnom životu i politici i kod nas. Isključenje žena i podzastupljenost na mjestima odlučivanja se opravdava kulturološkim praksama i patrijarhalnim tumačenjima religije prema kojim uzorna vjernica treba da je dobra majka, supruga i domaćica, pa tek onda ako ima vremena i zadovolji sve ovo prethodno navedeno, ima moralno pravo da se angažira u javnosti.

BCBI: Kao što smo mogli da vidimo, ogroman broj žena je veoma aktivno učestvovalo u „arapskom proleću“, ali je veliki broj njih stradao. U Egiptu žene trpe neverovatne oblike ponižavanja, kao što je test nevinosti na trgu Tahrir koji vojska sprovodi nad demonstrantkinjama, u drugim krajevima liderke su proganjane, javno ponižavane… Danas preovladava mišljenje da će ova revolucija ženama doneti samo razočaranje i da njihova borba, u stvari, tek počinje..?! 

To su već viđeni scenariji da žene ravnopravno sudjeluju u revolucijama i pokretima za slobodu, i nakon što se izbori željeni cilj, žene se isključuju kao nepotrebne. To se dogodilo i u Egiptu. Muškarci su trebali žene u svojoj borbi, ali ne žele dijeliti vlast i moć sa njima, pa za to nalaze različita opravdanja uključjuči i religiju. Ako se prisjetimo pakistanske premijerke Benazir Bhutto šta je doživjel nakon demokratskih izbora kada je ostvarila pobjedu. Nawaz Sharif je onda posegnuo za religijskim argumentima da žena ne može vladati. Dakle, demokratski izbori mogu, sve dok idu u korist njima, ali ako žena dobije pobjedu, onda se to osporava na sve načine kao antireligijsko, antitradicijsko. Sramotno je to što su žene doživjele u vezi sa testom nevinosti. Ako se gleda striktno religijski, moralna uspravnost i čistota su podjednako važni i za žene i muškarce i pred Bogom nema razlike, ali se zbog dvostrukih moralnih standarda samo su žene pod lupom licemjernih vlasti i društva koje ima pogrešno namještene rodno osjetljive leće, pa sankcionira samo žene, a skriva ili čak slavi muškarce koji se ogriješe o religijske norme i pravila.

Nažalost ovakva situacija nije prisutna samo u Egiptu, već u mnogim društvima širom svijeta koja iskorištavaju žene na različite načine, ali ih ne žele za ravnoprane partnerice i dijeljenju moći i izgradnji boljeg svijeta i za žene i muškarce.